Toma Zdravković, za prijatelje Dado, svet je ugledao 20. septembra 1938. u selu Pečenjevcu , kod Leskovca(i danas se dovodi u pitanje njegovo stvarno mesto rodjenja Aleksinac ili Pečenjevci). Odrastao u nemaštini i siromaštvu, kao jedno od petoro dece, nije ni mogao da očekuje moralnu podršku Svevišnjeg. Brzo je shvatio da ga život na selu ne privlači, niti je sebe mogao da zamisli kao individulnog poljoprivrednog proizvođača koji šuruje sa društvenim sektorom. Umesto o njivi, dečački naivno, maštao je o pevanju: oni koji su ga slušali kako pevuši, vrteli su glavom i tvrdili da "tu ima nečega". Šta konkretno, nisu znali, jer im Toma, onako mršav i žgoljav, nikako nije ličio na pevača koji je u seoskim predstavama morao da bude korpulentan i jak. Ohrabren punoletstvom, Toma je rešio da krene u svet preko neizbežnog Leskovca. Tu je, sasvim slučajno, gladan i promrzao, upoznao Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić) i na njenom primeru se uverio da od muzičke budućnosti ništa nema bez kafane.
Sredinom pedesetih, kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vreme — tu se živelo. Jelo, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio "imidž" kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je umetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pesma, u oblaku dima i hektolitru alkohola — umetnosti nikad kraja!
Po prvi put u takvom okolišu našao se Toma Zdravković u leskovačkoj "Dubočici". Nije mu bilo teško da uleti u film čiji su kadrovi, samo za posmatrače, stalno bili jednolični: tura pića, tura pesme, tura od gostiju, tura za goste. U muzikantskim krugovima brzo se čulo da u Leskovcu peva "neki Toma" i da sve zna: narodne, zabavne, starogradske pesme, francuske šansone i italijanske kancone. Sa reputacijom muzičkog mahera, uputio se u tuzlanski hotel "Bristor" i na licu mesta šarmirao publiku koja je iz večeri u veče punila salu. Postao je lokalni estradni heroj, ali se tim nije zadovoljavao: želeo je da sam nešto komponuje, prčkao je po klaviru, i konačno napravio pesmu "Anđela" za koju je bio ubeđen da je genijalna, ali kad je video da mu se orkestar smeje — shvatio je da još nije kompozitor.
U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio. Upoznao je visoku, vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, studentkinju u Beogradu. Za nju je našao stan u Tuzli, maštao o venčanju, uveren da se tako moralne devojke više ne sreću. Jednog dana, našao je Slavičin dnevnik i šokirao se: njegova mezimica pedantno je vodila podatke o svom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima. Želeći da joj pruži još jednu priliku, po isteku ugovora u "Bristolu", Toma je Slavicu, preko Beograda, poveo u Novi Sad.
"Došli smo prvo u Beograd — pričao je Toma Zdravković novinaru Draganu Gajeru jula 1971. u "Politici ekspres". — U ono vreme bio mi je dobar prijatelj Dragan Toković koji je pevao u kafe-baru "Terazije". Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči nekom lokalu. Toković, veoma popularan, nije više hteo da peva u Bezistanu, pa me je upoznao sa šefom bara. Misleći da sam na nivou Dragana Tokovića, ponudio me je da ga zamenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema, jer su tad u kafe-baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, kao Vasa Belošević, saksofonista Caki ili Lale bubnjar. Da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Tad sam prvi put u životu video Šekularca. Ta velika imena su mi se podsmevala dok sam pevao... Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primetio da Slavica sedi sa Zoranom i da sa njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred celim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela "Balkan" (...) Nije se vratila do osam uveče, tako da sam opet krenuo iz hotela. Pojavila se tek posle ponoći, u društvu Zorana Miladinovića i nekih devojaka i mladića". Ne želeći da sebi prizna istinu, Toma je sa Slavicom krenuo u Novi Sad. Na jedvite jade dobio je angažman u hotelu "Vojvodina" i nastavio sa svojim ljubavnim mukama.
Nezadovoljstvo na privatnom planu reflektovalo se i na posao: Toma je tražio stepenicu više i konačno dobio priliku da 1962. peva u baru beogradskog "Metropola". U modi su bili šlageri i kancone tipa "Ave Marija", "Granada", "Katari" i "Gitara romana". Često je gostovao u okolini Beograda, pa je tako svratio i do Zrenjaninskog hotela "Vojvodina". Jedne večeri upoznao je zgodnu crnku: ime joj je bilo Olgica. Sasvim omađijan, zaboravivši na Slavicu, Toma ju je pitao da se uda za njega i da iznenađenje bude veće, devojka je pristala! Brak je izgledao uspešan sve dok Toma 1963. nije dobio poziv za vojsku: mada je brzo pušten, zbog slabog zdravlja, bračne trzavice su počele i nekoliko meseci kasnije Toma i Olgica su se razveli u Osijeku.
Kao što ostali svet menja košulje, Toma je u to doba menjao kafane: pevao je u novosadskom "Putniku", beogradskoj "Topčiderskoj noći" i na Svetom Stefanu.
"Odleteo sam do Titograda nekim starim "konvejerom" — pričao je Zdravković, u ispovesti za "TV Reviju" 1984. godine. — Stigao sam u Titograd uveče. Sećam se, došao sam do hotela "Crna Gora" i pitao se kako da dospem do Sv. Stefana. Niti znam gde je to, šta je, totalno nepoznat kraj! Predžonjao sam do jutra na nekoj klupi u parku, jer nisam imao lovu za hotel. Ma, love nikad nije bilo. Išlo se, tako, bez para (...) Tako sam stigao i do Svetog Stefana, upoznao orkestar i počeo da pevam na najlepšoj terasi na Jadranu.
Jednog dana, vraćajući se sa plaže, svratim do recepcije. Kažu, imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao. Ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji, iz Pečenjevca, prema Leskovcu, nisu mogli znati gde sam. Ja sam se od njih otkačio, i od kafane do kafane, po celoj zemlji... Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom lekaru u sarajevskoj bolnici. Lekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i da želi da me vidi. To me je totalno šokiralo..."
Kad je stigao u Sarajevo, Slavicu nije mogao da prepozna: izgubila je trideset kilograma, bila neizlečivo bolesna. Samo je ćutala, ništa nije govorila. Sasvim razočaran, Toma se nije ni vraćao u Sveti Stefan. Želeo je da ostane u Sarajevu pored Slavice, ali angažman nije mogao da dobije. Morao je opet u Tuzlu, u "Bristol", gde mu je nekoliko dana kasnije stigao još jedan telegram, ovog puta sa obaveštenjem da je Slavica umrla. Nije imala ni dvadeset godina.
Tako je nastala pesma "Buket belih ruža" o čijoj genezi Toma nije javno govorio. Jedino je publika — još tada u "Bristolu" — osetila da Toma ne peva pesmu, već svoj život.
Zdravkovićeva kafanska karijera, u međuvremenu, nastavila se angažmanom u niškom hotelu "Park", odakle je prešao u beogradski "Gradski podrum" gde je tri godine, svake večeri, pevao od osam do četiri ujutro. Nepopravljivo sentimentalan, Toma je inspiraciju crpeo iz ličnih iskustava: još jedan emocionalni tesnac rezultirao je pesmom "Ciganka" koja je hitro postala nova kafanska himna, ali je samo mali broj ljudi znao njenog autora. Kad je 1963. "Diskos" ponudio Zdravkoviću da snimi prvu ploču, ovaj je računao na "Ciganku", ali su odgovorni bili ubeđeni da ona nije hit. Odlučili su se za jednu Tominu novu melodiju "Što te večeras nema" koju su upakovali sa numerom Enrika Masijasa "Žena mog prijatelja" i pesmama "Deca zemlje" i "Esađerata".
"Diskos" je izdao prvu ploču bez ikakve reklame — zabeležio je Tomina sećanja novinar Dragan Gajer u "TV Reviji". — Tako je onda bilo: ko hoće da kupi, kupi. Bez ikakve najave, bez reklame, ništa! Kad je izašla nova ploča, pomislio sam da ću postati poznat, popularan. Ploča je izašla i ništa se nije dogodilo. Prvi put sam je video u izlogu radnje u "Albaniji". Uđem da vidim da li će neko da je kupi. Neke dve devojčice traže od prodavačice pesmu koju ova nije znala. Nešto kao: moj drug, pa žena, pa prijatelj... Ja shvatim da traže moju ploču, onu "Žena mog prijatelja" Enrika Masijasa. Prodavačica kaže da nemaju. Meni neprijatno, jer radi se o mojoj ploči. Ipak, objasnim prodavačici — eno je, tamo gore. Skine je i stavi na gramofon. Devojčice oduševljene. Jedna komentariše, držeći omot: Jeste, fino peva, ali je mnogo gadan! — Odmah sam zbrisao napolje da me ne prepoznaju..."
"Gradski podrum" nije zažalio što je angažovao Tomu. Naprotiv, mršavko koji po svim principima marketinga nikako ne bi smeo da uđe u kafanu, a kamoli da stane ispred mikrofona, magnetskom privlačnošću plenio je publiku, vodeći je u boemska raspoloženja neviđenom emocionalnom snagom. Zdravković ni tad nije imao gromki, zvonak glas koji je lomio čaše i lustere: njegovo oružje ležalo je u tananim nitima osećajnosti na čijim su se talasima gosti ljuljuškali, prepuštajući se Tominim pričama o sudbinskoj povezanosti kafane i ljubavi.
Da bi na ličnom primeru pokazao da je to tačno, Toma nije morao dugo da čeka. U "Podrumu" je upoznao Milicu, sa kojom se, posle nekoliko meseci, venčao. Svedoci onog vremena sećaju se da je Milica bila mirna i razložna, i uz nju, činilo se, i Toma više nije onaj stari: nije mnogo pio, manuo se kocke i boemskog društva koje ga je, po zlehudoj tradiciji, svuda pratilo. Pomirio se sa činjenicom da će ostati kafanski pevač i da od ploča ništa neće biti. U sklopu bračnog prevaspitavanja, prešao je u kafanu "Stadion": već posle nekoliko nedelja, za kafansku klijentelu Beograda "Stadion" je postao kultno mesto — tamo je pevao Toma Zdravković!
Nastupajući pred probranom publikom, Toma je do savršenstva izgradio svoju kafansku reputaciju. S lakoćom je "upravljao" gostima, menjao raspoloženje, kreirao atmosferu, pa je svima, osim Tomi, bilo logično što mu je Obrad Jovović, šef "Jugotonovog" predstavništva u Beogradu ponudio da snimi ploču. Bez velike nade, odneo je Jovoviću demo-snimke pesama "Ciganka", "Marta", "Nikad neću da te zaboravim" i "Anđela", a ovaj je Iliji Geniću poverio da uradi aranžmane. Na veliko Tomino čuđenje, ploča je brzo objavljena: dogodilo se, eto, da neko i održi dato obećanje! Singl je postao zlatan, što je Tomi otvorilo sva, do tad, zatvorena vrata.
Radio stanice i televizija više ga nisu zaobilazili, počeli su čak da se za njega interesuju i organizatori zabavnomuzičkih festivala, sasvim zbunjeni da li je ono što Toma komponuje i peva, narodna ili zabavna muzika. Ostaće zabeleženo da je na "Beogradskom proleću 69." Toma, u alternaciji sa Anom Štefok, pevao pesmu "Duška". Usledili su singlovi sa pesmama "Ja nemam nikog na svetu", "Rogonja", "Voli me do sutra" i "Kamena stena", i svima je bilo jasno da posle Tome Zdravkovića narodna muzika više nikad neće biti ista.
Primetili su ga čak i šefovi Splitskog festivala, pa su mu 1969. uputili poziv da učestvuje na velikoj internacionalnoj fešti. "Jugoton" je, međutim, smatrao da je bolje da Toma ode na festival "Ilidža 69." i peva pesmu Blagoja Kašanina "Odlazi, odlazi". U konkurenciji pevačkih legendi onog vremena — kakvi su bili Nedeljko Bilkić i Safet Isović, Toma, objektivno, nije imao šta da traži. Zauzeo je drugo mesto, ali se u Beograd vratio sa najvećim hitom festivala: za samo dva meseca singl je prodat u 100.000 primeraka! Bio je to početak gazdovanja Tome Zdravkovića: kad je Mehi Puziću dao pesmu "Majko, majko", koju je ovaj prodao u neverovatnih 500.000 primeraka (postoji verzija da je otišlo i čitavih 700.000 komada!), shvatio je da poseduje redak talenat hitmejkera. Pod Tominim prstima sve se pretvaralo u zlato!
Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić napisavši joj legendarnu pesmu Šta će mi život.
- Silvana je insistirala da joj napišem pesmu jer nije imala hit. A ja sam uvek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspešna. A šta da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tokom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, uvek je bila depresivna i često je očajavala. Tako sam se jednog jutra probudio u hotelu Slavija sav bolestan posle nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran i nije mi bilo ni do čega, pa napišem pesmu Šta će mi život. Nakon povratka sa turneje, krijući se malo od Silvane otišao sam u studio da snimim tu pesmu za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, zavapila je: Dado, molim te, ovo je pesma za mene, ti to moraš da mi daš... I na kraju dam joj tu pesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vreme izlaska ploče počne i televizijska serija Ljubav na seoski način. Za vrlo kratko vreme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa – govorio je Toma koji se sa drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio u dnu čaše i za kockarskim stolom.
Novac koji je zarađivao trošio je nemilice, ali nije žalio. Živeo je samo za trenutak. Tako se leta 1972. u Budvi zaljubio u mladu Cetinjanku Nadu Radanović i odmah oženio s njom. Venčali su se na Ostrvu cveća, uz pesme Usnije Redžepove i Anđelke Govedarević. Ali i ovaj brak je vrlo kratko trajao, a krah ljubavne veze bacio je Zdravkovića u očaj. Nastavio je da se opija iako mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno.
- Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvek u društvu. Radio sam u kafani, morao sam da komuniciram sa gostima i stalno bio u tom grotlu života. Postalo je navika da se sedne sa prijateljima, popriča, popije i tu povratka nije bilo. Vremenom, sticale su se navike kad je reč o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pevača koji ima svoje ćefove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida – iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.
- Ne kockam se da bih dobio novac, već zato što je vreme relativno i interesuje me ono neobjašnjivo u ljudskoj prirodi. U tim krugovima kažu da sam najvećaovca koja se rodila za kocku i to je najverovatnije istina. Dok oni igraju za pare, ja se zabavljam. Jedne noći, u Baden-Badenu, dobio sam 80 hiljada maraka i iduće noći sve izgubio! Mislio sam da sam genije jer mogu da potrošim pet miliona za veče. Uopšte, novac mi nije bio bitan. Šta će mi kuća kad imam jednosoban stan. Ispostavilo se da mi je to dovoljno, ne treba mi više. I kad nisam imao para, bio sam miran i srećan – govorio je Toma.
Ostavši bez dinara i uveren da će brzo umreti zbog zdravstvenih problema, pobegao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala da se venčaju kada su ga već otpisali kolege, prijatelji, čak i lekari. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gde su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje se privremeno stabilizovalo. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, sa porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pesme Umoran sam od života, Prokleta nedelja i Danka brzo su našle put do publike.
- Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voleli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negde, u svom poslednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lako – pričao je po povratku u domovinu.
Pevao je u hotelu Šumadija i po kafanama na Ibarskoj magistrali. Februara 1982. u beogradskom Domu sindikata održao je svoj prvi solistički koncert posle 26 godina bavljenja muzikom i sa dna izbio na vrh. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sedeli najveći intelektualci i umetnici tog vremena. Iako ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni albumDa l' je moguće doneo mu je još veću slavu.
- Nije u pitanju samo muzika... Ljudi znaju šta sam sve radio i proživeo. Oni počinju da se identifikuju s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je deo onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ja sam ranije mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu da pevam u kafani za trista starih hiljada. Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim – priznao je Zdravković koga je u aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, posle albuma Kafana je moja sudbina, bolest prikovala za postelju na VMA u Beogradu. Posle sedamnaest godina borbe sa kancerom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine. Ali, legenda o najvećem jugoslovenskom boemu i čoveku koji je opevao svoje najtananije emocije i dalje živi, baš kao i njegove pesme koje su postale evergrin hitovi.
Sredinom pedesetih, kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vreme — tu se živelo. Jelo, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio "imidž" kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je umetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pesma, u oblaku dima i hektolitru alkohola — umetnosti nikad kraja!
Po prvi put u takvom okolišu našao se Toma Zdravković u leskovačkoj "Dubočici". Nije mu bilo teško da uleti u film čiji su kadrovi, samo za posmatrače, stalno bili jednolični: tura pića, tura pesme, tura od gostiju, tura za goste. U muzikantskim krugovima brzo se čulo da u Leskovcu peva "neki Toma" i da sve zna: narodne, zabavne, starogradske pesme, francuske šansone i italijanske kancone. Sa reputacijom muzičkog mahera, uputio se u tuzlanski hotel "Bristor" i na licu mesta šarmirao publiku koja je iz večeri u veče punila salu. Postao je lokalni estradni heroj, ali se tim nije zadovoljavao: želeo je da sam nešto komponuje, prčkao je po klaviru, i konačno napravio pesmu "Anđela" za koju je bio ubeđen da je genijalna, ali kad je video da mu se orkestar smeje — shvatio je da još nije kompozitor.
U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio. Upoznao je visoku, vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, studentkinju u Beogradu. Za nju je našao stan u Tuzli, maštao o venčanju, uveren da se tako moralne devojke više ne sreću. Jednog dana, našao je Slavičin dnevnik i šokirao se: njegova mezimica pedantno je vodila podatke o svom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima. Želeći da joj pruži još jednu priliku, po isteku ugovora u "Bristolu", Toma je Slavicu, preko Beograda, poveo u Novi Sad.
"Došli smo prvo u Beograd — pričao je Toma Zdravković novinaru Draganu Gajeru jula 1971. u "Politici ekspres". — U ono vreme bio mi je dobar prijatelj Dragan Toković koji je pevao u kafe-baru "Terazije". Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči nekom lokalu. Toković, veoma popularan, nije više hteo da peva u Bezistanu, pa me je upoznao sa šefom bara. Misleći da sam na nivou Dragana Tokovića, ponudio me je da ga zamenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema, jer su tad u kafe-baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, kao Vasa Belošević, saksofonista Caki ili Lale bubnjar. Da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Tad sam prvi put u životu video Šekularca. Ta velika imena su mi se podsmevala dok sam pevao... Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primetio da Slavica sedi sa Zoranom i da sa njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred celim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela "Balkan" (...) Nije se vratila do osam uveče, tako da sam opet krenuo iz hotela. Pojavila se tek posle ponoći, u društvu Zorana Miladinovića i nekih devojaka i mladića". Ne želeći da sebi prizna istinu, Toma je sa Slavicom krenuo u Novi Sad. Na jedvite jade dobio je angažman u hotelu "Vojvodina" i nastavio sa svojim ljubavnim mukama.
Nezadovoljstvo na privatnom planu reflektovalo se i na posao: Toma je tražio stepenicu više i konačno dobio priliku da 1962. peva u baru beogradskog "Metropola". U modi su bili šlageri i kancone tipa "Ave Marija", "Granada", "Katari" i "Gitara romana". Često je gostovao u okolini Beograda, pa je tako svratio i do Zrenjaninskog hotela "Vojvodina". Jedne večeri upoznao je zgodnu crnku: ime joj je bilo Olgica. Sasvim omađijan, zaboravivši na Slavicu, Toma ju je pitao da se uda za njega i da iznenađenje bude veće, devojka je pristala! Brak je izgledao uspešan sve dok Toma 1963. nije dobio poziv za vojsku: mada je brzo pušten, zbog slabog zdravlja, bračne trzavice su počele i nekoliko meseci kasnije Toma i Olgica su se razveli u Osijeku.
Kao što ostali svet menja košulje, Toma je u to doba menjao kafane: pevao je u novosadskom "Putniku", beogradskoj "Topčiderskoj noći" i na Svetom Stefanu.
"Odleteo sam do Titograda nekim starim "konvejerom" — pričao je Zdravković, u ispovesti za "TV Reviju" 1984. godine. — Stigao sam u Titograd uveče. Sećam se, došao sam do hotela "Crna Gora" i pitao se kako da dospem do Sv. Stefana. Niti znam gde je to, šta je, totalno nepoznat kraj! Predžonjao sam do jutra na nekoj klupi u parku, jer nisam imao lovu za hotel. Ma, love nikad nije bilo. Išlo se, tako, bez para (...) Tako sam stigao i do Svetog Stefana, upoznao orkestar i počeo da pevam na najlepšoj terasi na Jadranu.
Jednog dana, vraćajući se sa plaže, svratim do recepcije. Kažu, imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao. Ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji, iz Pečenjevca, prema Leskovcu, nisu mogli znati gde sam. Ja sam se od njih otkačio, i od kafane do kafane, po celoj zemlji... Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom lekaru u sarajevskoj bolnici. Lekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i da želi da me vidi. To me je totalno šokiralo..."
Kad je stigao u Sarajevo, Slavicu nije mogao da prepozna: izgubila je trideset kilograma, bila neizlečivo bolesna. Samo je ćutala, ništa nije govorila. Sasvim razočaran, Toma se nije ni vraćao u Sveti Stefan. Želeo je da ostane u Sarajevu pored Slavice, ali angažman nije mogao da dobije. Morao je opet u Tuzlu, u "Bristol", gde mu je nekoliko dana kasnije stigao još jedan telegram, ovog puta sa obaveštenjem da je Slavica umrla. Nije imala ni dvadeset godina.
Tako je nastala pesma "Buket belih ruža" o čijoj genezi Toma nije javno govorio. Jedino je publika — još tada u "Bristolu" — osetila da Toma ne peva pesmu, već svoj život.
Zdravkovićeva kafanska karijera, u međuvremenu, nastavila se angažmanom u niškom hotelu "Park", odakle je prešao u beogradski "Gradski podrum" gde je tri godine, svake večeri, pevao od osam do četiri ujutro. Nepopravljivo sentimentalan, Toma je inspiraciju crpeo iz ličnih iskustava: još jedan emocionalni tesnac rezultirao je pesmom "Ciganka" koja je hitro postala nova kafanska himna, ali je samo mali broj ljudi znao njenog autora. Kad je 1963. "Diskos" ponudio Zdravkoviću da snimi prvu ploču, ovaj je računao na "Ciganku", ali su odgovorni bili ubeđeni da ona nije hit. Odlučili su se za jednu Tominu novu melodiju "Što te večeras nema" koju su upakovali sa numerom Enrika Masijasa "Žena mog prijatelja" i pesmama "Deca zemlje" i "Esađerata".
"Diskos" je izdao prvu ploču bez ikakve reklame — zabeležio je Tomina sećanja novinar Dragan Gajer u "TV Reviji". — Tako je onda bilo: ko hoće da kupi, kupi. Bez ikakve najave, bez reklame, ništa! Kad je izašla nova ploča, pomislio sam da ću postati poznat, popularan. Ploča je izašla i ništa se nije dogodilo. Prvi put sam je video u izlogu radnje u "Albaniji". Uđem da vidim da li će neko da je kupi. Neke dve devojčice traže od prodavačice pesmu koju ova nije znala. Nešto kao: moj drug, pa žena, pa prijatelj... Ja shvatim da traže moju ploču, onu "Žena mog prijatelja" Enrika Masijasa. Prodavačica kaže da nemaju. Meni neprijatno, jer radi se o mojoj ploči. Ipak, objasnim prodavačici — eno je, tamo gore. Skine je i stavi na gramofon. Devojčice oduševljene. Jedna komentariše, držeći omot: Jeste, fino peva, ali je mnogo gadan! — Odmah sam zbrisao napolje da me ne prepoznaju..."
"Gradski podrum" nije zažalio što je angažovao Tomu. Naprotiv, mršavko koji po svim principima marketinga nikako ne bi smeo da uđe u kafanu, a kamoli da stane ispred mikrofona, magnetskom privlačnošću plenio je publiku, vodeći je u boemska raspoloženja neviđenom emocionalnom snagom. Zdravković ni tad nije imao gromki, zvonak glas koji je lomio čaše i lustere: njegovo oružje ležalo je u tananim nitima osećajnosti na čijim su se talasima gosti ljuljuškali, prepuštajući se Tominim pričama o sudbinskoj povezanosti kafane i ljubavi.
Da bi na ličnom primeru pokazao da je to tačno, Toma nije morao dugo da čeka. U "Podrumu" je upoznao Milicu, sa kojom se, posle nekoliko meseci, venčao. Svedoci onog vremena sećaju se da je Milica bila mirna i razložna, i uz nju, činilo se, i Toma više nije onaj stari: nije mnogo pio, manuo se kocke i boemskog društva koje ga je, po zlehudoj tradiciji, svuda pratilo. Pomirio se sa činjenicom da će ostati kafanski pevač i da od ploča ništa neće biti. U sklopu bračnog prevaspitavanja, prešao je u kafanu "Stadion": već posle nekoliko nedelja, za kafansku klijentelu Beograda "Stadion" je postao kultno mesto — tamo je pevao Toma Zdravković!
Nastupajući pred probranom publikom, Toma je do savršenstva izgradio svoju kafansku reputaciju. S lakoćom je "upravljao" gostima, menjao raspoloženje, kreirao atmosferu, pa je svima, osim Tomi, bilo logično što mu je Obrad Jovović, šef "Jugotonovog" predstavništva u Beogradu ponudio da snimi ploču. Bez velike nade, odneo je Jovoviću demo-snimke pesama "Ciganka", "Marta", "Nikad neću da te zaboravim" i "Anđela", a ovaj je Iliji Geniću poverio da uradi aranžmane. Na veliko Tomino čuđenje, ploča je brzo objavljena: dogodilo se, eto, da neko i održi dato obećanje! Singl je postao zlatan, što je Tomi otvorilo sva, do tad, zatvorena vrata.
Radio stanice i televizija više ga nisu zaobilazili, počeli su čak da se za njega interesuju i organizatori zabavnomuzičkih festivala, sasvim zbunjeni da li je ono što Toma komponuje i peva, narodna ili zabavna muzika. Ostaće zabeleženo da je na "Beogradskom proleću 69." Toma, u alternaciji sa Anom Štefok, pevao pesmu "Duška". Usledili su singlovi sa pesmama "Ja nemam nikog na svetu", "Rogonja", "Voli me do sutra" i "Kamena stena", i svima je bilo jasno da posle Tome Zdravkovića narodna muzika više nikad neće biti ista.
Primetili su ga čak i šefovi Splitskog festivala, pa su mu 1969. uputili poziv da učestvuje na velikoj internacionalnoj fešti. "Jugoton" je, međutim, smatrao da je bolje da Toma ode na festival "Ilidža 69." i peva pesmu Blagoja Kašanina "Odlazi, odlazi". U konkurenciji pevačkih legendi onog vremena — kakvi su bili Nedeljko Bilkić i Safet Isović, Toma, objektivno, nije imao šta da traži. Zauzeo je drugo mesto, ali se u Beograd vratio sa najvećim hitom festivala: za samo dva meseca singl je prodat u 100.000 primeraka! Bio je to početak gazdovanja Tome Zdravkovića: kad je Mehi Puziću dao pesmu "Majko, majko", koju je ovaj prodao u neverovatnih 500.000 primeraka (postoji verzija da je otišlo i čitavih 700.000 komada!), shvatio je da poseduje redak talenat hitmejkera. Pod Tominim prstima sve se pretvaralo u zlato!
Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić napisavši joj legendarnu pesmu Šta će mi život.
- Silvana je insistirala da joj napišem pesmu jer nije imala hit. A ja sam uvek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspešna. A šta da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tokom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, uvek je bila depresivna i često je očajavala. Tako sam se jednog jutra probudio u hotelu Slavija sav bolestan posle nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran i nije mi bilo ni do čega, pa napišem pesmu Šta će mi život. Nakon povratka sa turneje, krijući se malo od Silvane otišao sam u studio da snimim tu pesmu za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, zavapila je: Dado, molim te, ovo je pesma za mene, ti to moraš da mi daš... I na kraju dam joj tu pesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vreme izlaska ploče počne i televizijska serija Ljubav na seoski način. Za vrlo kratko vreme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa – govorio je Toma koji se sa drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio u dnu čaše i za kockarskim stolom.
Novac koji je zarađivao trošio je nemilice, ali nije žalio. Živeo je samo za trenutak. Tako se leta 1972. u Budvi zaljubio u mladu Cetinjanku Nadu Radanović i odmah oženio s njom. Venčali su se na Ostrvu cveća, uz pesme Usnije Redžepove i Anđelke Govedarević. Ali i ovaj brak je vrlo kratko trajao, a krah ljubavne veze bacio je Zdravkovića u očaj. Nastavio je da se opija iako mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno.
- Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvek u društvu. Radio sam u kafani, morao sam da komuniciram sa gostima i stalno bio u tom grotlu života. Postalo je navika da se sedne sa prijateljima, popriča, popije i tu povratka nije bilo. Vremenom, sticale su se navike kad je reč o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pevača koji ima svoje ćefove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida – iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.
- Ne kockam se da bih dobio novac, već zato što je vreme relativno i interesuje me ono neobjašnjivo u ljudskoj prirodi. U tim krugovima kažu da sam najvećaovca koja se rodila za kocku i to je najverovatnije istina. Dok oni igraju za pare, ja se zabavljam. Jedne noći, u Baden-Badenu, dobio sam 80 hiljada maraka i iduće noći sve izgubio! Mislio sam da sam genije jer mogu da potrošim pet miliona za veče. Uopšte, novac mi nije bio bitan. Šta će mi kuća kad imam jednosoban stan. Ispostavilo se da mi je to dovoljno, ne treba mi više. I kad nisam imao para, bio sam miran i srećan – govorio je Toma.
Ostavši bez dinara i uveren da će brzo umreti zbog zdravstvenih problema, pobegao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala da se venčaju kada su ga već otpisali kolege, prijatelji, čak i lekari. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gde su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje se privremeno stabilizovalo. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, sa porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pesme Umoran sam od života, Prokleta nedelja i Danka brzo su našle put do publike.
- Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voleli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negde, u svom poslednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lako – pričao je po povratku u domovinu.
Pevao je u hotelu Šumadija i po kafanama na Ibarskoj magistrali. Februara 1982. u beogradskom Domu sindikata održao je svoj prvi solistički koncert posle 26 godina bavljenja muzikom i sa dna izbio na vrh. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sedeli najveći intelektualci i umetnici tog vremena. Iako ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni albumDa l' je moguće doneo mu je još veću slavu.
- Nije u pitanju samo muzika... Ljudi znaju šta sam sve radio i proživeo. Oni počinju da se identifikuju s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je deo onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ja sam ranije mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu da pevam u kafani za trista starih hiljada. Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim – priznao je Zdravković koga je u aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, posle albuma Kafana je moja sudbina, bolest prikovala za postelju na VMA u Beogradu. Posle sedamnaest godina borbe sa kancerom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine. Ali, legenda o najvećem jugoslovenskom boemu i čoveku koji je opevao svoje najtananije emocije i dalje živi, baš kao i njegove pesme koje su postale evergrin hitovi.
KAKAV JE BIO TOMA ZDRAVKOVIĆ?
Negde osamdesetih godina svirao sam sa svojim orkestrom "Zlajini drugari" svadbu jednom Dorćolcu u "Velikoj Skadarliji" kod Srbe. Mladoženjina želja je bila da mu peva Toma Zdravković. "Kralj" je po običaju bio na visini očekivanja. Glasom i čuvenim šarmom fascinirao je sve, pa je uz obode bašte bilo više slušalaca, nego na svadbi.
Kada je svadba završena, Toma i ja smo krenuli uz kaldrmu lagano, jer sam ja nosio kofer sa harmonikom. Negde kod kafane "Tri šešira" iznenadi nas pravi proletnji pljusak. Sklonili smo se u baštu dok kiša ne mine. Tu ispod strehe je stajala mala cigančica s' velikom korpom punom ruža.
Toma je znao i upita je:
— Je li Zorice, kako si noćas prošla?
— Loše je bilo, mnogo loše Tomo. Ali, veče mi je i pored lošeg pazara, bilo prelepo. Slušala sam te kako si pevao i zadovoljna sam.
Toma je iz džepa izvadio novac i bez reči ga prosledio u njenu kecelju. Zorica mu je uzvratila jednom lepom ružom. Pravo iznenađenje je tek sledilo. Kad' smo nakon što je kiša prestala izašli iz Skadarlije, a pošto smo se rastajali jer smo išli u dva različita pravca, Toma mi reče :
— E, majstore, daj mi 100 kinti za taksi.
Tek tad' sam shvatio da je maloj Zorici dao čitav honorar od 700 maraka! On se nije dao iznenaditi. Pogledao me i rekao:
— Njoj su pare potrebnije, a i ova ruža, veruj mi, više vredi od bilo kojih para.
...Kad' se Toma preselio na neko lepše mesto, svirao sam negde u Švajcarskoj. Žao mi je, nisam mogao biti na poslednjem ispraćaju najvećem boemu koji je šetao ovim prostorima. Moj gitarista mi je kasnije pričao. Na sahrani je dominirao jedan veliki venac od prirodnih ruža na kojem je pisalo – "Tomo, moje detinjstvo te žali", a donela ga je, tada već devojka, lepa cigančica Zorica...
ETO KAKAV JE BIO TOMA ZDRAVKOVIĆ!!!
Negde osamdesetih godina svirao sam sa svojim orkestrom "Zlajini drugari" svadbu jednom Dorćolcu u "Velikoj Skadarliji" kod Srbe. Mladoženjina želja je bila da mu peva Toma Zdravković. "Kralj" je po običaju bio na visini očekivanja. Glasom i čuvenim šarmom fascinirao je sve, pa je uz obode bašte bilo više slušalaca, nego na svadbi.
Kada je svadba završena, Toma i ja smo krenuli uz kaldrmu lagano, jer sam ja nosio kofer sa harmonikom. Negde kod kafane "Tri šešira" iznenadi nas pravi proletnji pljusak. Sklonili smo se u baštu dok kiša ne mine. Tu ispod strehe je stajala mala cigančica s' velikom korpom punom ruža.
Toma je znao i upita je:
— Je li Zorice, kako si noćas prošla?
— Loše je bilo, mnogo loše Tomo. Ali, veče mi je i pored lošeg pazara, bilo prelepo. Slušala sam te kako si pevao i zadovoljna sam.
Toma je iz džepa izvadio novac i bez reči ga prosledio u njenu kecelju. Zorica mu je uzvratila jednom lepom ružom. Pravo iznenađenje je tek sledilo. Kad' smo nakon što je kiša prestala izašli iz Skadarlije, a pošto smo se rastajali jer smo išli u dva različita pravca, Toma mi reče :
— E, majstore, daj mi 100 kinti za taksi.
Tek tad' sam shvatio da je maloj Zorici dao čitav honorar od 700 maraka! On se nije dao iznenaditi. Pogledao me i rekao:
— Njoj su pare potrebnije, a i ova ruža, veruj mi, više vredi od bilo kojih para.
...Kad' se Toma preselio na neko lepše mesto, svirao sam negde u Švajcarskoj. Žao mi je, nisam mogao biti na poslednjem ispraćaju najvećem boemu koji je šetao ovim prostorima. Moj gitarista mi je kasnije pričao. Na sahrani je dominirao jedan veliki venac od prirodnih ruža na kojem je pisalo – "Tomo, moje detinjstvo te žali", a donela ga je, tada već devojka, lepa cigančica Zorica...
ETO KAKAV JE BIO TOMA ZDRAVKOVIĆ!!!
Evo i kako su njegovi prijatelji pricali o njemu
PREDRAG GOJKOVIĆ
"Živi samo svoj život na granici rizika koji zadužuje svojom pesmom. Genije i laik, oprećan u svojoj umetnosti i životu, ostao je poslednji i najveći boem Beograda".
"Gledao sam ga i slušao u Domu Sindikata. Po prvi put u karijeri imao je dvadesetak muzičara iza sebe. Pevao je tiho, pre za sebe nego za publiku. Vodio je koncert onako kako samo on ume: kao da je u kafani, kao da su dve hiljade ljudi, njegovi stalni gosti, mušterije sa susednog stola. Nikom se nije udvarao, nije čak ni mnogo govorio. Pesme je pretvarao u šansone, šansone u emocije, i njih neštedimice delio. Dom sindikata je živeo i plakao s njim. Jer, tih večeri na sceni nije bila nekakva narodna muzika. Gostovao je Toma Zdravković."
ŠABAN BAJRAMOVIĆ
Tomu smo prvo prihvatili mi Cigani. Sećam se kada je u Niš došao iz sela pored Leskovca, svirao je gitaru i pevao po niškim kafanama. Tako smo se i upoznali — seća se kralj romske muzike Šaban Bajramović druženja sa Tomom Zdravkovićem i priznaje:
— Bili smo prave niške bekrije. Mnogo smo pili, bančili... I u Beogradu smo drugovali. Uz pesmu i piće. On je pio belo vino, a ja rakiju, manastirku, pa i kleku.
MILUTIN POPOVIĆ ZAHAR
Kompozitor Milutin Popović Zahar napisao je roman "Ljudi iz Šume", u kojem opisuje događaje iz ovog hrama estrade. Pošto je, kako kaže, emotivno vezan za "Šumatovac", njegovo zatvaranje predstavlja veliku štetu.
— Smatram da će tako nestati jedan beogradski kult. Verovatno će se sad na tom mestu prodavati đevreci. Pa ne živi se samo od stomaka, već i od duhovnih vrednosti. Ja ću se uvek sećati vremena koje sam tamo provodio. Najčešće je pored mene bio Toma Zdravković. Zajedno smo se zaklinjali da nikada nećemo popiti nijednu čašicu, a svako jutro smo kući odlazili pijani — seća se Zahar.
DUŠAN PRELEVIĆ-PRELE
Niko nije pio kao Toma,a ko nije tako pio, nije ni ljubio kao Toma. Sa njim sam više bio drug u piću, nego u kocki. Mnogi su bili uz njega samo dok je imao brdo para, a napuštali su ga kad je sve izgubio. Ja sam ga voleo u svakom trenutku, ali on mi sada uopšte ne nedostaje... Jer, nedostajem ja njemu, pa ću mu se uskoro pridružiti... Čovek se spasao života, isto kao Zoran Radmilović i Pavle Vujisić... Spasao se ove bede, a mi moramo još ovako da pričamo...
HARIS DŽINOVIĆ
Ja mislim da je Toma Zdravković svojim specifičnim i glasom i načinom komponovanja napravio jedan pravac u muzici koji je vrlo prepoznatljiv i koji se sviđa svim generacijama, što kažu, od 7 do 77 godina...
GLUMICA DANICA MAKSIMOVIĆ
"Mnogo je voleo glumce.On je mene zvao"Danice ti si moje sunce".Rekao je to i u svom šou programu (prim. to ste mogli da vidite ako ste gledali video zapis" Toma u Skadarliji uživo peva "dotako sam dno života). Nisam od onih koji misle da u životu nema umiranja, da nema kraja, ali mislim da je mnogo još mogao da da. Toliko sam mnogo volela njegovu pesmu i dok ga nisam poznavala. Imala sam jednog momka u Aranđelovcu, koji mi je pevao "Danka, Danka", kada sam Tomu upoznala sve pesme sam zavolela, jer su iz duše iskrene"...
MILOVAN ILIĆ-MINIMAKS
Toma je bio veliki i izuzetan čovek. Mnogi su ga tretirali kao boema koji je bio nepouzdan, koji ne poštuje dogovore, ali sve to je bio sastavni deo njegovog života. Da nije, ništa u životu ne bi uradio. Da je bio uredan čovek, da nije pio, da celog života nije vozio auto bez vozačke dozvole, više to ne bi bio on. Zaista sam mu na neki način zavidio. Mislim da je bio nesrećan i siromašan i obožavan, čovek koji se retko rađa. Možda će kroz sto godina biti i boljih ljudi, ali takvog kao Toma nikad više. Jer, on je srce u obliku čoveka... zaista nepredvidiv čovek, fenomen. KO NJEGA NIJE VOLEO ILI NIJE POSTOJAO, ILI JE BIO IDIOT. Zbog njega bih išao peške oko sveta...
LENYY
Meni je najprikladnije sećanje na Tomu onaj spot, zapravo snimak nastupa u nekom restoranu sa estradno-glumačkom ekipom, u poslednje vreme se vrti na Palmi. Toma u sakou sa zavrnutim rukavima, peva 'Dotako sam dno života', iskusno se prošeta između stolova, malo zastane kod Dane Maksimović, tu je i Hašim Kučuk Hoki, onda sedne pored Seke Sabljić... Njena reakcija me najviše dirnula.
U drugom planu se vide Ljuba Moljac i Minimaks. Toma je blizak, intiman, pravi dramske pauze i ono što me najviše fascinira, s kakvom lakoćom ostaje u melodiji — to može samo tako nesebičan lik koji svoje pesme posvećuje drugima, kako se kaže 'peva za dušu'. Teško je to rečima opisati, valjda ga ponesu osećanja publike pa im uzvraća još više, stvori se obostrano poverenje i neka stapajuća melanholija, skoro kao da publika peva kroz njegov glas. Ne znam koji još pevač je toliko osećajan i darežljiv prema slušaocu... možda Ljuba Aličić, a definitivno Staniša Stošić.
NEPOZNATI AUTOR
U većini njegovih pesama, violina daje melanholičnu atmosferu. Uglavnom je testove za pesme sam pisao, i skoro uvek su one autobiografske. Reč je o kafanskim, ljubavnim pesmama, sa savršenom muzikom i savršenim tonom njegovog umirujućeg glasa, u kojima se uglavnom govori o neuzvraćenim ljubavima i patnjama.
Tokom godina, svojim specifičnim i glasom i načinom komponovanja napravio jedan pravac u muzici koji je vrlo prepoznatljiv i koji se sviđa mnogima.
Iza sebe je ostavio mnoštvo pesama koje su i dan danas veliki hitovi. Neke od najpoznatijih su
"Umoran sam od zivota", "Da l' je moguće", "Danka", "Dotak'o sam dno života", "Kafana je moja istina", "Prokleta nedelja" i mnoge druge.
Bio je boem u pravom smislu te reči i mnogi ga nazivaju prvim boemom srpske narodne muzike. Četiri puta se ženio. I kao što je i sam opisao u svojoj pesmi "Kafana je moja istina", može se naslutiti razlog uništenih brakova.
Još ponešto o Tomi Zdravkoviću-velikanu... "Nedavno, kad je priredio koncert u Puli, u sali je primetio svoju kćer, koju je doveo deda. Grč mu je stegao srce, jer odavno nije video Žaklinu. Bio je, doduše, ponosan što ga ona gleda i sluša, ali je osećao i neizdrživ bol. Na kraju nije više mogao da izdrži i obratio se publici: — Dragi gosti želim nešto da vam kažem — u ovoj sali se nalazi moja kćer, koju retko viđam, pa mi dozvolite da ove večeri pevam za nju, da joj pesmom kažem koliko je volim i koliko mi nedostaje." U sali se razlegao aplauz, a mnogi su i zaplakali.
— Tata ,tatice — govorila je Žaklina srećna dok je sve to pratio urnebesan pljesak. Niko nije primetio da Toma Zdravković, slavni pevač sa milion prodatih ploča i isto toliko obožavalaca... plače, kao malo dete
tekst iz knjige "Toma", autora Živka M. Bojanića
Kira Manevski iz Detroita, bivši Beograđanin, trgovac zlatom i dragim kamenjem, preklinje zlehudu sudbinu... kada je pročitao da je Toma neizlečivo bolestan u kafani je tražio od pevačice da peva samo Tomine pesme... te noći je potrošio na Tomine pesme 2.000 dolara... Toma nažalost to ne može da čuje... Spava i jedva izdržava dijalizu...
REČI ZORANA KALEZIĆA NA KOMEMORACIJI U UDRUŽENJU ESTRADNIH UMETNIKA:
"Cele noćin ebo je plakalo i beskrajnom reka suza bogovi su žalili tebe koji si svojom dušom i pesmom za života dosegao nebeske visine. Jesen je tužna u mom kraju, tužna su i prepuna sete hiljade srca i duša napojenih tvojim pesmama, bolno su noćas cvilele violine beogradskih muzičara, beogradske kafane, ulice, noćobdije sa kojima si delio bezbroj noći, svitanja. Tebe pesnika toplog kao majčino krilo, tebe sa glasom hiljada slavuja. Tebe Karamazova, boema, druga sretnih i nesretnih, tebe koji si dušu i srce podelio sa mnogima, koji si do poslednjeg dana prkosio teškoj bolesti, koji si voleo i živeo život, kako si samo ti znao, koji si svojom pesmom za života našao mesto među besmrtnicima,tebi veliko hvala,a za slavu si se za života sam pobrinuo".
PREDRAG GOJKOVIĆ
"Živi samo svoj život na granici rizika koji zadužuje svojom pesmom. Genije i laik, oprećan u svojoj umetnosti i životu, ostao je poslednji i najveći boem Beograda".
"Gledao sam ga i slušao u Domu Sindikata. Po prvi put u karijeri imao je dvadesetak muzičara iza sebe. Pevao je tiho, pre za sebe nego za publiku. Vodio je koncert onako kako samo on ume: kao da je u kafani, kao da su dve hiljade ljudi, njegovi stalni gosti, mušterije sa susednog stola. Nikom se nije udvarao, nije čak ni mnogo govorio. Pesme je pretvarao u šansone, šansone u emocije, i njih neštedimice delio. Dom sindikata je živeo i plakao s njim. Jer, tih večeri na sceni nije bila nekakva narodna muzika. Gostovao je Toma Zdravković."
ŠABAN BAJRAMOVIĆ
Tomu smo prvo prihvatili mi Cigani. Sećam se kada je u Niš došao iz sela pored Leskovca, svirao je gitaru i pevao po niškim kafanama. Tako smo se i upoznali — seća se kralj romske muzike Šaban Bajramović druženja sa Tomom Zdravkovićem i priznaje:
— Bili smo prave niške bekrije. Mnogo smo pili, bančili... I u Beogradu smo drugovali. Uz pesmu i piće. On je pio belo vino, a ja rakiju, manastirku, pa i kleku.
MILUTIN POPOVIĆ ZAHAR
Kompozitor Milutin Popović Zahar napisao je roman "Ljudi iz Šume", u kojem opisuje događaje iz ovog hrama estrade. Pošto je, kako kaže, emotivno vezan za "Šumatovac", njegovo zatvaranje predstavlja veliku štetu.
— Smatram da će tako nestati jedan beogradski kult. Verovatno će se sad na tom mestu prodavati đevreci. Pa ne živi se samo od stomaka, već i od duhovnih vrednosti. Ja ću se uvek sećati vremena koje sam tamo provodio. Najčešće je pored mene bio Toma Zdravković. Zajedno smo se zaklinjali da nikada nećemo popiti nijednu čašicu, a svako jutro smo kući odlazili pijani — seća se Zahar.
DUŠAN PRELEVIĆ-PRELE
Niko nije pio kao Toma,a ko nije tako pio, nije ni ljubio kao Toma. Sa njim sam više bio drug u piću, nego u kocki. Mnogi su bili uz njega samo dok je imao brdo para, a napuštali su ga kad je sve izgubio. Ja sam ga voleo u svakom trenutku, ali on mi sada uopšte ne nedostaje... Jer, nedostajem ja njemu, pa ću mu se uskoro pridružiti... Čovek se spasao života, isto kao Zoran Radmilović i Pavle Vujisić... Spasao se ove bede, a mi moramo još ovako da pričamo...
HARIS DŽINOVIĆ
Ja mislim da je Toma Zdravković svojim specifičnim i glasom i načinom komponovanja napravio jedan pravac u muzici koji je vrlo prepoznatljiv i koji se sviđa svim generacijama, što kažu, od 7 do 77 godina...
GLUMICA DANICA MAKSIMOVIĆ
"Mnogo je voleo glumce.On je mene zvao"Danice ti si moje sunce".Rekao je to i u svom šou programu (prim. to ste mogli da vidite ako ste gledali video zapis" Toma u Skadarliji uživo peva "dotako sam dno života). Nisam od onih koji misle da u životu nema umiranja, da nema kraja, ali mislim da je mnogo još mogao da da. Toliko sam mnogo volela njegovu pesmu i dok ga nisam poznavala. Imala sam jednog momka u Aranđelovcu, koji mi je pevao "Danka, Danka", kada sam Tomu upoznala sve pesme sam zavolela, jer su iz duše iskrene"...
MILOVAN ILIĆ-MINIMAKS
Toma je bio veliki i izuzetan čovek. Mnogi su ga tretirali kao boema koji je bio nepouzdan, koji ne poštuje dogovore, ali sve to je bio sastavni deo njegovog života. Da nije, ništa u životu ne bi uradio. Da je bio uredan čovek, da nije pio, da celog života nije vozio auto bez vozačke dozvole, više to ne bi bio on. Zaista sam mu na neki način zavidio. Mislim da je bio nesrećan i siromašan i obožavan, čovek koji se retko rađa. Možda će kroz sto godina biti i boljih ljudi, ali takvog kao Toma nikad više. Jer, on je srce u obliku čoveka... zaista nepredvidiv čovek, fenomen. KO NJEGA NIJE VOLEO ILI NIJE POSTOJAO, ILI JE BIO IDIOT. Zbog njega bih išao peške oko sveta...
LENYY
Meni je najprikladnije sećanje na Tomu onaj spot, zapravo snimak nastupa u nekom restoranu sa estradno-glumačkom ekipom, u poslednje vreme se vrti na Palmi. Toma u sakou sa zavrnutim rukavima, peva 'Dotako sam dno života', iskusno se prošeta između stolova, malo zastane kod Dane Maksimović, tu je i Hašim Kučuk Hoki, onda sedne pored Seke Sabljić... Njena reakcija me najviše dirnula.
U drugom planu se vide Ljuba Moljac i Minimaks. Toma je blizak, intiman, pravi dramske pauze i ono što me najviše fascinira, s kakvom lakoćom ostaje u melodiji — to može samo tako nesebičan lik koji svoje pesme posvećuje drugima, kako se kaže 'peva za dušu'. Teško je to rečima opisati, valjda ga ponesu osećanja publike pa im uzvraća još više, stvori se obostrano poverenje i neka stapajuća melanholija, skoro kao da publika peva kroz njegov glas. Ne znam koji još pevač je toliko osećajan i darežljiv prema slušaocu... možda Ljuba Aličić, a definitivno Staniša Stošić.
NEPOZNATI AUTOR
U većini njegovih pesama, violina daje melanholičnu atmosferu. Uglavnom je testove za pesme sam pisao, i skoro uvek su one autobiografske. Reč je o kafanskim, ljubavnim pesmama, sa savršenom muzikom i savršenim tonom njegovog umirujućeg glasa, u kojima se uglavnom govori o neuzvraćenim ljubavima i patnjama.
Tokom godina, svojim specifičnim i glasom i načinom komponovanja napravio jedan pravac u muzici koji je vrlo prepoznatljiv i koji se sviđa mnogima.
Iza sebe je ostavio mnoštvo pesama koje su i dan danas veliki hitovi. Neke od najpoznatijih su
"Umoran sam od zivota", "Da l' je moguće", "Danka", "Dotak'o sam dno života", "Kafana je moja istina", "Prokleta nedelja" i mnoge druge.
Bio je boem u pravom smislu te reči i mnogi ga nazivaju prvim boemom srpske narodne muzike. Četiri puta se ženio. I kao što je i sam opisao u svojoj pesmi "Kafana je moja istina", može se naslutiti razlog uništenih brakova.
Još ponešto o Tomi Zdravkoviću-velikanu... "Nedavno, kad je priredio koncert u Puli, u sali je primetio svoju kćer, koju je doveo deda. Grč mu je stegao srce, jer odavno nije video Žaklinu. Bio je, doduše, ponosan što ga ona gleda i sluša, ali je osećao i neizdrživ bol. Na kraju nije više mogao da izdrži i obratio se publici: — Dragi gosti želim nešto da vam kažem — u ovoj sali se nalazi moja kćer, koju retko viđam, pa mi dozvolite da ove večeri pevam za nju, da joj pesmom kažem koliko je volim i koliko mi nedostaje." U sali se razlegao aplauz, a mnogi su i zaplakali.
— Tata ,tatice — govorila je Žaklina srećna dok je sve to pratio urnebesan pljesak. Niko nije primetio da Toma Zdravković, slavni pevač sa milion prodatih ploča i isto toliko obožavalaca... plače, kao malo dete
tekst iz knjige "Toma", autora Živka M. Bojanića
Kira Manevski iz Detroita, bivši Beograđanin, trgovac zlatom i dragim kamenjem, preklinje zlehudu sudbinu... kada je pročitao da je Toma neizlečivo bolestan u kafani je tražio od pevačice da peva samo Tomine pesme... te noći je potrošio na Tomine pesme 2.000 dolara... Toma nažalost to ne može da čuje... Spava i jedva izdržava dijalizu...
REČI ZORANA KALEZIĆA NA KOMEMORACIJI U UDRUŽENJU ESTRADNIH UMETNIKA:
"Cele noćin ebo je plakalo i beskrajnom reka suza bogovi su žalili tebe koji si svojom dušom i pesmom za života dosegao nebeske visine. Jesen je tužna u mom kraju, tužna su i prepuna sete hiljade srca i duša napojenih tvojim pesmama, bolno su noćas cvilele violine beogradskih muzičara, beogradske kafane, ulice, noćobdije sa kojima si delio bezbroj noći, svitanja. Tebe pesnika toplog kao majčino krilo, tebe sa glasom hiljada slavuja. Tebe Karamazova, boema, druga sretnih i nesretnih, tebe koji si dušu i srce podelio sa mnogima, koji si do poslednjeg dana prkosio teškoj bolesti, koji si voleo i živeo život, kako si samo ti znao, koji si svojom pesmom za života našao mesto među besmrtnicima,tebi veliko hvala,a za slavu si se za života sam pobrinuo".